Mnogi doživljavaju izbor škole kao sudbonosan, ali je li to baš tako? Ponekad je ovo prvo pitanje uzrok napetosti i svađa unutar obitelji. Pa evo da malo ublažim stvari ovim tekstom.
Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete i tu nema nikakvih dvojbi. Zato želi da dijete upiše najbolju školu. Problem je kad previše želi pomoći u tom cilju.
Sve se počinje vrtjeti oko ocjene. Konstantni razgovori, bili prijeteći ili motivacijski. Raspored dana se prilagođava tome. Odnos roditelja i djeteta je na rubu jer roditelji krenu raditi stvari koje inače ne bi.
• kontrolirati svaku zadaću
• stalno podsjećati i opominjati
• uspoređivati s drugima
• kažnjavati kad ne ide
• stvarati pritisak “moraš bolje”
• čak su spremni odlaziti u školu i prijetiti inspekcijom profesorima
• opravdati dane kad je test
Sve to rade iz dobre namjere, ali učenik to ne doživljava kao podršku. Njemu je u glavi da vrijedi onoliko kakve ocjene ima, da je pogreška problem, a ne dio procesa i da je bitnije da zadovolji očekivanja nego razumije gradivo.
Nakon toga se svi čudimo: počinje izbjegavati obaveze, gubiti samopouzdanje, radi samo kad ga se tjera ili potpuno odustane u nekom trenutku.
Zašto nam je ta ocjena toliko važna? Zbog bolje škole?
Važna nam je zbog brige za djetetovu budućnost i mi cijeli taj strah vežemo uz trojku iz matematike. Dok tjeramo ocjene, planiramo učenja, svađamo se i raspravljamo mi zapravo lišavamo dijete svih onih stavki koje bi mu stvarno trebale pomoći u životu.
Bolja škola = bolji život?
To je pretpostavka koju dosta ljudi podrazumijeva i djelomično i je točna. „Bolja“ škola – bolja okolina, više prilika, lakši put prema fakultetu, ali često se zanemari ovo:
Škola mijenja smjer života, ali ne određuje njegovu kvalitetu.
Ono što stvarno određuje ishod, nije škola već dijete koje ide u školu. Ako:
• zna pokušati kad ne ide
• ne odustaje na prvoj pogrešci
• ima barem osnovno povjerenje u sebe
snaći će se gotovo uvijek. Ako toga nema, onda ni najbolja škola ne pomaže.
Upis u srednju školu ili na fakultet djeluje kao ogromna odluka, ali realnost je puno jednostavnija. Ljudi se kroz život mijenjaju. Mijenjaju smjer. Pronalaze svoj put (kao što smo svi mi pronašli).
Pitanje nije : “Kamo će se upisati s trojkom iz matematike?”
Pitanje je: Što ta trojka radi našem djetetu i što mi radimo zbog nje?
Jer dugoročno, to će imati veći utjecaj od same škole.
