Simpleks · Blog
Tekstovi iz prakse — za učenike, roditelje i sve koji se pitaju kako matematika zapravo funkcionira.
Što da vas netko pita što vam je važnije, da vam je dijete stabilno, sigurno i samopouzdano ili da ima petice? Svatko normalan bi izabrao ovo prvo. Problem je kad naše podsvjesno ponašanje ne prati to. Cijela filozofija Simpleksa je temeljena na tome. Obično ljudi dođu već kad su sve probali i nikako. Dijete demotivirano, ne prati na satu, stres prije testa. Gura ga se na trosatne instrukcije, ali ne ide u glavu ništa.
Instrukcije iz matematike su kratkoročna pomoć, reakcija na problem koji već postoji i sav fokus je na razumijevanju sadržaja u tom trenutku. Nekad funkcioniraju, a nekad ne. Funkcioniraju kad problem nije kroničan, kad su ciljane.
Mnogi doživljavaju izbor škole kao sudbonosan, ali je li to baš tako? Ponekad je ovo prvo pitanje uzrok napetosti i svađa unutar obitelji. Pa evo da malo ublažim stvari ovim tekstom. Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete i tu nema nikakvih dvojbi. Zato želi da dijete upiše najbolju školu. Problem je kad previše želi pomoći u tom cilju. Sve se počinje vrtjeti oko ocjene. Konstantni razgovori, bili prijeteći ili motivacijski. Raspored dana se prilagođava tome. Odnos roditelja i djeteta je na rubu jer roditelji krenu raditi stvari koje inače ne bi.
Sljedeći put kad to kažete, pomislite i uzmete instrukcije iz svih predmeta sjetite se ovog: Svaki put kad sjednete uz dijete da završi zadaću - riješili ste problem. Njegov problem za večeras. I stvorili novi za sljedeći test.
– legitimno pitanje na koje se najčešće dobiva pogrešan odgovor. Bilo da ste profesor, roditelj ili učenik, ovo pitanje ste ili postavili ili vam je bilo postavljeno. Učenik postavi čisto legitimno pitanje. Ide u školu, uči matematiku, rješava korijene, jednadžbe, a k tome još gubi vrijeme i plaća instrukcije. On želi vidjeti kakvu korist ima od toga i u tome nema ništa sporno. Kad su meni postavili to pitanje, nekako sam se uvijek uznemirio (a kolege znaju koliko sam smirena osoba). Doživljavao sam to pitanje kao napad pa sam često znao dati loše odgovore, a još gore, ulazio u raspravu s učenikom oko toga. Čim se raspravljaš i uvjeravaš - gotovo je. Kasnije sam shvatio da je razlog moje nervoze bila činjenica da ni sam nisam bio siguran što da odgovorim i je li možda učenik u pravu. Uopće nije bilo bitno pitanje, već to što ja nisam imao odgovor na njega.
To je već postalo podrazumijevano. Ima more instruktora, redom profesori i studenti koji objašnjavaju gradivo. Evo npr. kako sam se ja dok sam držao klasične instrukcije iz matematike (kao i mnogi drugi) prije predstavljao i oglašavao: „Potičem samostalnost, motiviram učenike, razvijamo sigurnost, individualni pristup, podrška sam i kroz tjedan preko WhatsAppa, objašnjavam korak po korak…" Lijepo zvuči ova ponuda i ljudi su se javljali. Imao sam čak i dobre recenzije, preporuke. Kao što sam rekao ranije, nekad su ljudi uspjeli, a nekad jednostavno nije išlo pa sam kod nekih dolazio godinama i redovito. Praktički sam jedini bio poveznica između učenika i matematike.
Učenik dobije jedinicu ili dvojku. Roditelji reagiraju. Dolaze instrukcije, ovaj put "na vrijeme". Učenik se spremi, prođe ispravak, dobije četvorku. Svi odahnu. Problem riješen. Ali nije. Za mjesec dana novi test. Nova dvojka. Novi ispravak. I vrtimo se u krug.
Neki stvarno nisu ništa radili tokom godine i tu je onda priča jasna. Nema kontinuiteta, nema znanja gradiva. Drugi su se trudili, možda su išli na instrukcije, možda su sami pokušavali, ali rezultat je izostao. Gdje je problem?
Krene 4. razred. Priča se o pripremama. Netko upisuje pripreme, netko uzme instrukcije, netko se sprema sam. U praksi to često izgleda ovako: jednom tjedno odeš na pripreme, dobiješ zadaću i to je to. Ponekad preskočiš jer si bolestan ili ti se jednostavno ne da. Nadoknadit ćeš. I odjednom su tu 3 mjeseca do mature.
Tu rečenicu čujem često. Od roditelja, od učitelja, ponekad i od samih učenika. „Probali smo sve. Jednostavno nije za matematiku.“ Razumijem zašto se tako zaključi. Kad se dijete godinama muči s istim predmetom, kad se ocjene ne pomiču, kad svaki razgovor o matematici završi frustracijom prirodno je tražiti objašnjenje.