Neki stvarno nisu ništa radili tokom godine i tu je onda priča jasna. Nema kontinuiteta, nema znanja gradiva.
Drugi su se trudili, možda su išli na instrukcije, možda su sami pokušavali, ali rezultat je izostao.
Gdje je problem?
Ranije sam već pričao o besmislenosti mita „Nije za matematiku“, tako da to možemo odbaciti.
Ali kako je onda moguće da instrukcije iz matematike nisu dale rezultate ili sav trud kojeg je učenik uložio, a na kraju se to nije kapitaliziralo. Na prvu nema logike. Trudi se, radi, piše zadaće, a dobije 1 ili 2. Za ovog koji ne radi ništa nema dileme, ali ovaj koji odrađuje, zašto on ne može postići dobar rezultat?
Roditelji onda može pomisliti: „Teže kopča, uzet ćemo instrukcije iz matematike jer mu treba objasniti“. I nekima taj pristup djeluje, a nekima ne. I sam sam davao instrukcije svim tipovima učenika. Nekad su ljudi uspjeli, a s nekima nisam nikako uspijevao, svaki test ista priča. Zaključio sam da je to lutrija, možda pomogne, možda ne. Nisam mogao više biti u krivu.
O čemu se radi?
Svi misle da je glavni trik u tome da netko učeniku jako dobro objasni zadatke i da će onda on savladavat matematiku. Učenik tjedno ima 2, 3, 4 sata matematike + uzme instrukcije i svi su nekako fokusirani na objašnjavanje gradiva.
Glavno pitanje je što učenik radi ostatak vremena. Što je radio sam kad je ispred sebe imao zadatke? Kako ih je rješavao? Instrukcije iz matematika su kao vođena nastava, navođenje učenika na točno rješenje. Čim netko sjedi kraj tebe i gleda svaki tvoj korak pa uskoči kad pogriješiš, to nije prava slika znanja niti se matematika ne može naučiti tako. Često sam i sam nakon instrukcija znao reći: „Sve zna“ i pogodite koliko je dobio. Instrukcije ne smiju biti jedini alat gdje učenik odrađuje matematiku. One se održe vanredno i ciljano.
Da se vratim na temu, onda kad nitko ne zna zašto se to događa slijedi jedan od lošijih savjeta: „Treba više vježbati“. Zamislite se nad tom rečenicom. Kad dublje promislite, to je jedna obična floskula u rangu: „Treba jesti sve, ali umjereno“, „Lopta je okrugla“ i „Igra se 90 minuta“. Što točno da vježbam? Da uzimam zadatke po redu i rješavam? Koliko dugo treba vježbati? Koliko često ?
Pa dobro onda, što da radimo, gori nam pod petama?
Prva stvar. Kritika, osuđivanje, okrivljavanje profesora, instruktora i sebe neće pomoći. Nema eksplicitnog krivca za ovu situaciju. Poklopile su se neke okolnosti.
Drugo. Dogodilo se se to što se dogodilo. Fokus je na ispravljanju ocjena i postepenom uvođenju reda u učenje matematike. Napraviti plan ispravljanja testova. Uvesti svakodnevne vježbe minimalno 15 minuta kombinirajući ispravak i novo gradivo da se ostane u tijeku. Zadaci koji se rješavaju u početku ne zahtijevaju točnost. Zahtijevaju smislen i iskren pokušaj rješavanja. Na taj način se mozak privikava na matematiku. Djeca sa ADHD-om i manje. Uvesti po 5 minuta.
Pa zar nije premalo 15 minuta?
Nije. Svaki dan 15 minuta u tjednu. To je 7 interakcija s matematikom. 7 puta aktiviramo mozak i vježbali smo 105 minuta. Ako se prati u školi (barem 15 minuta svaki sat) i napiše zadaća dođemo do respektabilne brojke. Izazivam svakog da proba tako raditi pa ćemo nakon 30 dana analizirati.
Treće. Situacija u kojoj se učenik našao nije tragedija. To treba gledati kao informaciju: „Ok, ovo što do sad ne štima to nam govori da nešto u sustavu učenja nije dobro. Idemo sad to riješiti da poslije nemamo problema“.
Učenici danas se suočavaju s velikim tehnološkim napretkom (AI), društvenim mrežama. Bombardirani su informacijama sa svih strana. Odrasli se pogube, a kamoli ne djeca koja su u fazi razvoja. Uvijek se nađe netko pa kaže: „A ja za vrijeme Juge….“. To je neusporedivo sa današnjim vremenom.
I onda zamislite učenika koji ima 4 jedinice, dobije još dvije. Slijedi kritika nastavnika, kritika roditelja, etiketiranje: lijen, nije za matematiku, ništa od njega…. I onda nakon toga ode na 2 sata instrukcija gdje svaka sekunda ide sporo kao minuta. Samo čeka da završi sat. I ja sam bio jedan od tih koji je kritizirao, al onda sam se pitao: „Želi li taj učenik imati 1 ili želi uspjeti?“. Svatko želi uspjeti, nitko nema 1 namjerno tako da sad sa svojim učenicima radim isključivo kao podrška, bez kritiziranja, bez razočaranja.
Nekad svome djetetu možete pomoći bez da išta konkretno pomognete. Kad dobije lošu ocjenu: „Ajde da vidimo što je pošlo po krivu, bit će sve ok“.
