“Nije za matematiku”
Tu rečenicu čujem često.
Od roditelja, od učitelja, ponekad i od samih učenika.
„Probali smo sve. Jednostavno nije za matematiku.“
Razumijem zašto se tako zaključi. Kad se dijete godinama muči s istim predmetom, kad se ocjene ne pomiču, kad svaki razgovor o matematici završi frustracijom prirodno je tražiti objašnjenje.
I ta rečenica ga nudi. Zatvara priču. Daje mir.
Problem je što nije točna.
________________________________________
Osobni primjer koji me naučio nešto važno
Ja sam u školi bio dobar učenik. Matematika petice.
Ali engleski? Katastrofa.
I zaključio sam: „Nisam ja za jezike.“
S tim uvjerenjem živio sam godinama. Neki moji prijatelji iz razreda pričali su tečno, a ja sam jedva složio dvije rečenice. Nisam se ni trudio previše jer zašto bi se trudio netko tko „nije za jezike“?
Onda sam jednom pomislio nešto što mi je promijenilo perspektivu.
Što da sam se rodio u Engleskoj?
Pa bih valjda naučio engleski. Kao što su ga naučila sva djeca koja su se tamo rodila bez obzira na talent, bez obzira na predispozicije.
Nisam imao problem s jezicima.
Imao sam uvjerenje da imam problem s jezicima.
I to uvjerenje bilo je dovoljno da nikad ozbiljno ne pokušam.
________________________________________
Zašto je „nije za matematiku“ opasna rečenica
Kad roditelj ili učitelj to kaže djetetu ili kad dijete to zaključi samo događa se jedna vrlo konkretna stvar.
Odgovornost nestaje.
Učenik čuje:
„Nisam ja za matematiku, pa ne moram ni pokušavati.“
Ne zato što je lijen ili nezainteresiran.
Nego zato što mu je ponuđeno logično objašnjenje za neuspjeh i to objašnjenje ga oslobađa daljnjeg truda.
I tu napredak staje.
Ne zato što je matematika preteška.
Nego zato što je etiketa zatvorila vrata pokušaju.
________________________________________
Što sam vidio u praksi
Radio sam s učenicima koji su imali jedinice i dvojke.
Koji su godinama slušali ili sami sebi govorili da nisu za matematiku.
Kod većine se pokazalo nešto drugo.
Problem nije bio u matematici.
Problem je bio u:
• neuređenom načinu rada
• rupama u gradivu iz ranijih razreda
• kampanjskom učenju nekoliko dana prije testa
• stresu koji blokira učenika u trenutku kada treba pokazati što zna
Kad se ti problemi počnu rješavati ocjene se počnu micati.
Ne odmah i ne dramatično, ali se pomiču.
Trojke.
Četvorke.
Ponekad i petice kod učenika koji su bili sigurni da je to nemoguće.
Ti učenici nisu odjednom postali pametniji.
Nisu dobili više talenta.
Samo su prestali vjerovati rečenici koja ih je godinama zaustavljala.
________________________________________
„Nisu svi za sve“ - opasna poluistina
Ova rečenica je u životu često točna.
Ne možemo svi biti kirurzi, profesionalni sportaši ili vrhunski glazbenici. Postoje talenti, postoje sklonosti i postoje granice.
Ali u kontekstu školske matematike ta rečenica ne stoji.
Gradivo koje učenici uče u osnovnoj i srednjoj školi: kvadratna jednadžba, tjeme parabole i osnove trigonometrije nije područje rezervirano za mali broj posebno nadarenih učenika. To je dio opće matematičke pismenosti.
Svaki učenik može to gradivo savladati.
Ne nužno jednako brzo.
Ne nužno jednako lako.
Ali može.
Kad djetetu kažemo da „nije za matematiku“, nismo objasnili problem. Samo smo zatvorili vrata pokušaju.
________________________________________
Što se zapravo događa
Pitanje koje vrijedi postaviti nije:
„Je li ovo dijete za matematiku?“
Pravo pitanje je:
„Što točno ne funkcionira u načinu na koji uči matematiku?“
Odgovor na to pitanje uvijek postoji.
I uvijek je vrlo konkretan.
Može biti:
• neuređen ritam rada
• ovisnost o tuđoj pomoći
• strah koji blokira učenika u ključnom trenutku
• rupe u gradivu koje nitko nije primijetio na vrijeme
To su problemi koji se mogu riješiti.
Za razliku od etikete koja ne rješava ništa.
Problem često nije u matematici.
Problem je u načinu na koji je učenik naučio učiti matematiku.
