„Ali ne znam što napraviti drugačije.“
U ovih 20 godina davanja instrukcija vidio sam roditelje iscrpljene od pisanja zadaća, učenja svih predmeta. Odradiš smjenu na poslu pa ajmo na pisanje zadaća, idemo čitati lektiru pa nagovaranje. Ako se nešto ne uspije pokriti ajmo na instrukcije. S jednim još nekako, a što ako imaš dvoje ili troje. Doslovno još jedna šifta. I ja sam roditelj (još su u vrtiću) i točno znam o čemu pričam. Svaki od nas bi sve dao za svoje dijete, ali problem postaje kad dajemo previše.
Učeniku svejedno, a roditelj kao da on polaže ispite, sav je u gradivu. Uče za test iz povijesti i padne četvorka. Slavlje, napokon 4, uspjeli smo. Treba što bolja ocjena da se može upisati u dobru srednju ili dobar faks ako je u srednjoj školi.
Nekad smo toliko opsjednuti ocjenama kao mjerilom nekog uspjeha da ne vidimo što se događa u pozadini.
Učenik je dobio 4, imat će više bodova za upis u školu. Problem je u tome što druge stvari, koje su po meni bitnije za život od prosjeka iz povijesti, trpe. Učenje s djetetom koči razvitak samostalnosti i sigurnosti. Osim što uči povijest, uči i to kako sam nije sposoban naučiti, uči kako nije odgovoran za svoje obaveze u školi, uči kako biti još nesigurniji i s manje samopouzdanja, vječno ovisan o tuđoj pomoći i mišljenja da nije sposoban. Poprilično visoka cijena za četvorku iz srednjeg vijeka.
Najveća zamka u koju roditelj tad upada je da si kaže: „Ok, još koju godinu moram izdržati i onda će sam“. E pa ne ide to tako. Budući da nema sigurnosti, samostalnosti i samopouzdanja to će biti teška promjena. Ne funkcionira to na način, eto sad je navršio 15 godina i sad će sam. Neće.
Ovo je jedan od razloga zašto sam pokrenuo Simpleks. Ljudi me zvali svaki dan, svaki drugi dan na instrukcije: „samo ti dođi kad možeš i ostani koliko možeš“. Ja dolazio, odradio, ocjene idu. Problem je bio što sam počeo primjećivati pad misaonih sposobnosti, povezivanja u matematici. Ja sve objasnio prije testa, zalomi se dobra ocjena i svi sretni. Zato sam odustao od takvog rada. Ne mogu raditi nešto što dugoročno šteti djetetu i samo liječi simptome.
Kako sam to riješio u matematici?
Nisam ukinuo instrukcije skroz, već sam malo prilagodio model. Roditelj me angažira na 30 dana. U tih 30 dana ja pratim učenikov rad. Roditelj da pare i više se ne miješa. Ok malo se šalim 😊 Roditelj dobiva povratnu informaciju o radu i ima pregled nad onime što učenik radi. Umjesto da sjedim s njim sat, dva pa vježbamo, on sam rješava moje kratke zadaće (1, 2, 3 zadatka) na dnevnoj bazi. Mora mi poslati što su radili u školi. Ako jako zapne onda može instrukcije. I to ne blok sat. Pola sata najčešće dosta jer nema nepoznanica. Sve se zna što ide, a što ne ide. Na taj način učenik vježba i sigurnost i samostalnost, počinje sam rješavati, pokušavati i griješiti. Mic po mic dođu stvari na svoje.
A što s ocjenama?
Tu je najveći trik. Kad god radite s djecom, sve je usmjereno na ocjene, samo o tome se priča. Ocjena ne smije biti cilj. Cilj je stabilno i samopouzdano dijete koje je samostalno i sigurno. Koje samo može učiti, pratiti gradivo i doći bez grča na test jer su te stvari puno važnije za život od toga koliku ocjenu je imao i kolju školu je upisao. Kad se to stabilizira, onda ocjena dođe, ali kao posljedica rada. Striktno zamolim roditelje da ne kritiziraju zbog ocjena niti stavljaju pritisak jer se time ništa ne postiže. Teško da će se netko trgnut jer je završio s jezikovom juhom i u kazni zbog jedinice iz matematike ili zato jer ste mu prije testa dobro zaprijetili oduzimanjem mobitela ako dobije 1.
Ako učite sa svojom djecom satima svaki dan, nije rješenje da odrežete od jednom sve, već postepeno graditi naviku. Umjesto da se natežete sat i pol oko nečega, pustite ga neka sam radi 15 minuta.
I za kraj. Zamislite da škola ukine ocjenjivanje. Biste li i dalje bili u takvom stresu oko škole?
